Stabilizacija i jačanje klifova (obalnih strmaca)

Opis

Tehnike stabilizacije obalnih klifova predstavljaju „zelene“ mjere za smanjenje erozije obalnih klifova i njezinih posljedica – odronjavanje, urušavanje, padanje kamenja – u usporedbi s tehnikama jačanja klifova koje predstavljaju „sive“ mjere. Odluke o metodama koje će se primijeniti temelje se na prirodnim karakteristikama klifa (prirodna svojstva klifa, geometrija klifa, hidrauličko ponašanje i mehaničke sile), vrsta nestabilnosti, socioekonomskim ulozima, vrijednosti krajolika i uvjetima pristupa. U praksi, tehnike stabilizacije i jačanja često se kombiniraju.

Obalni klifovi, prema svojoj morfologiji i strukturi, mogu biti od rastresitog (pijesak, mulj, glina, lapor i kreda) ili čvrstog materijala (vapnenac, pješčenjak, granit ili drugi stjenoviti materijal). Labavi dijelovi klifova skloniji su eroziji i otklizavanju, dok stjenovite klifove češće karakteriziraju odroni kamenja ili pad blokova stijena. Erozija klifova u obalnim područjima najčešće se odnosi na eroziju u podnožju klifova uzrokovano djelovanjem valova i olujnim udarima.

Tehnike stabilizacije klifova povećavaju stabilnost padine i smanjuju eroziju uzrokovanu djelovanjem mora u podnožju klifova. Tehnike stabilizacije su:

• Sanacija obalnog pojasa nasipavanjem: ublažavanje neravnoteže na obalnom području nastale zbog erozije uslijed djelovanja mora nasipavanjem pijeska ili šljunka u području podnožja (slično dohranjivanju plaža);  
• Obnova vegetacije: upravljanje postojećom vegetacijom radi obnove oštećenih područja ili uspostavljanje vegetacijskog pokrivača na padini radi smanjenja rizika od nestabilnosti. Na vrlo pokretnim padinama poželjne su brzorastuće vrste s dubokim korijenjem jer učvršćuju tlo i sprečavaju gibanje. Na stabilnijim padinama biljni pokrivač tla može biti učinkovit jer djeluje poput zaštitnog sloja.

Ove dvije tehnike stabilizacije klifova najčešće se kombiniraju, jer sama obnova vegetacije predstavlja kratkoročno rješenje koje ne zaustavlja eroziju obale.

Tehnike jačanja obalnih klifova uključuju:

• Preoblikovanje/ profiliranje klifa: promjena kuta nagiba i/ili smanjenje visine klifa. Ova mjera nije prilagođena stjenovitim, odnosno visokim i strmim klifovima.
• Drenaža klifova: smanjenje otjecanja površinskih voda i infiltracije u teren na padini. Ova metoda najčešće se primjenjuje na stjenovitim klifovima, a može se postići kopanjem „dubljaka“ na vrhu i/ili na padini klifa, odnosno odvodnjom vode iz klifa.
• Zatezanje/pričvršćivanje stijena: ova tehnika uključuje zatezanje nestabilnih stijena vijcima kako bi se povećala kohezija i stabilnost stijenske mase i spriječilo otklizavanje, pri čemu koristimo metalne svornjake, šipke, čelične čavle koji se vodoravno pribijaju u klif. Ova tehnika posebno je pogodna za sprečavanje odrona i urušavanja kamenja.
• Betonski zaštitni zid i kameni nabačaji (eng. „riprap strips“): armiranobetonski nosač na podrezanoj stjenovitoj zoni klifa ili u njegovu podnožju; kameni nabačaji (kameni i/ili betonski pojas) postavljaju se u podnožje klifa s ciljem sprečavanja erozije uslijed djelovanja mora. Ova je tehnika pogodna za manje i srednje stjenovite predjele.
• Ojačana geomreža i mat mreža za zaštitu od erozije: stabilizacija nagiba pomoću ojačane polimerne mreže, bočno pričvršćene sidrima, odnosno bočno omatanje nestabilnih blokova mat mrežom ili geomrežom s ciljem sprečavanja odrona. Geomreže su prikladnije za mekše stijene, dok su mat mreže pogodne za stjenoviti materijal ograničene nestabilnosti.

Obalni grad Omiš (Hrvatska) poznati je primjer zaštite od odrona kamenja sa stjenovitih klifova, na čijem je području 25 mikro-lokacija u okolici grada (duljine približno 2,5 km) zaštićeno (2016.-2018.) kombinacijom sljedećih tehnika: učvršćivanje stijena pomoću geotehničkog sidra; pomoću čeličnih stezaljki za stabilizaciju nestabilnih dijelova stijene; čeličnom zaštitnom mrežom; mehaničkim „pipcima“ za pokretne zdrobljene komade stijene; protukliznim barijerama, itd.

Klifovi su jedan od najatraktivnijih dijelova obalnog okoliša i dodana vrijednost u turističkoj ponudi, u obliku vidikovaca na vrhu i lokacija za kupanje u podnožju. Može doći i do slučajeva stradavanja, kad ljudi padnu s vrha, poskliznu se hodajući po stazi ili stradaju uslijed odrona kamenja dok se sunčaju na obližnjoj plaži. Radovi na stabilizaciji stijene moraju biti popraćeni znakovima upozorenja i sigurnosnim mjerama koje se odnose na zatvaranje pristupa opasnim stazama i ograničavanje prilaska području u blizini podnožja stijene.

Troškovi i koristi

Koristi stabilizacije klifova moraju biti u ravnoteži s troškovima poduzetih mjera. U nekim područjima, prepuštanje erozije klifova smatra se isplativijim od mjera stabilizacije ili preoblikovanja.

Sanacija obalnog pojasa nasipavanjem ima slične nedostatke kao i dohranjivanje plaže: materijal za nasipavanje mora odgovarati karakteristikama izvornog materijala, izvorišno područje mora biti dovoljno blizu, najčešće je potrebno ponoviti proces nasipavanja, itd. Ova tehnika može biti korisna za svrhe rekreacije.

Obnova vegetacije ima neznatan utjecaj na krajolik i korisnici obala najčešće su je skloni podržati. Međutim, može se primijeniti samo na manjim površinama: u većini slučajeva to je tek kratkoročno rješenje. Vrsta zasađene vegetacije mora se pažljivo odabrati u skladu s vrstom tla ili površinom stijene. Poželjno je dati prednost lokalnim vrstama. Ako se njime kvalitetno ne upravlja, rast korijena može imati čak i suprotan učinak od željenog: nestabilnost koja zatim uzrokuje lomljenje stijena.

Neke od tehnika jačanja klifova zahtijevaju visoka početna ulaganja jer im je preduvjet izrada preliminarnih studija i angažiranje specijaliziranih privatnih izvođača. Učvršćivanje stijene pomoću vijaka može biti složen, a time i skuplji postupak. Suprotno tome, metoda kamenih nabačaja može biti prilično povoljna. Postavljanje geomreže također može smanjiti troškove, jer se time izbjegavaju skuplja rješenja. Međutim, u gotovo svim slučajevima potrebno je angažirati specijalizirane izvođače građevinskih radova.

Troškovi redovitog održavanja odnose se na preoblikovanje stijena, betonski zaštitni zid i zatezanje stijene, ali i geomreže i mat mreže za zaštitu od erozije, jer iz sigurnosnih razloga zahtijevaju redovite preglede i nadzor.  

Preoblikovanje stijene može poremetiti bioraznolikost uništavanjem staništa, premda u nekim slučajevima u kombinaciji s obnavljanjem vegetacije može i pospješiti lokalna staništa. Neke tehnike (betonski zaštitni zid i kameni nabačaji; mat mreže) mogu snažno utjecati na krajolik. Radovi preoblikovanja mogu imati snažan utjecaj na vizualni aspekt (ovisno o opsegu radova) te negativno utjecati na turizam.

Vrijeme provedbe i vijek trajanja

Promjenjivo

Izvor dodatnih informacija

https://climate-adapt.eea.europa.eu/metadata/adaptation-options/cliff-stabilisation/

http://www.coastalwiki.org/wiki/Cliff_stabilisation  

Bogdan, A. (2018) Opasne stijene prijete stanovništvu Omiša. Građevinar 2/2018 http://casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-70-2018-2-6-Gradiliste.pdf

PAP/RAC (2021) Priručnik za jačanje otpornosti obala Jadrana, INTERREG AdriAdapt projekt, Split.

Srdačno zahvaljujemo prof. Enzu Pranziniju sa Sveučilišta u Firenci, na svoj pomoći i podršci u pripremi ovog teksta.