Diverzifikacija proizvoda i sustava ribarstva i akvakulture
OPIS
U morskim ekosustavima već dolazi do preraspodjele vrsta i staništa zbog klimatskih promjena i takvih će promjena u budućnosti vjerojatno biti još i više. Utvrđeno je da zagrijavanje mora i promjene u primarnoj proizvodnji izravno utječu na sastav riba i ostalih nektonskih vrsta u sjevernom Jadranu i potiču na smanjenje vrsta kojima odgovaraju niže temperature, kao i na povećanje termofilnih neautohtonih vrsta, s mogućim ekološkim učincima na razini ekosustava i posljedicama na ribarstvo (rezultati projekta Climefish).
Diverzifikacija ribarstva i akvakulture predlaže se u Jadransko-jonskoj strategiji (Stup 2) kao jedna od aktivnosti za očuvanje ovih sektora važnih za Plavi rast u Jadransko-jonskoj regiji, koji imaju društvenu, kulturnu i gospodarsku vrijednost. Diverzifikacija ribarstva i akvakulture podrazumijeva značajnu promjenu u proizvodnoj djelatnosti, kao odgovor na promjene u dostupnosti zaliha ribe i/ili promjene u ekološkom statusu morskog sustava potaknute klimatskim i drugim izazovima. Strategije diverzifikacije uključuju prelazak na alternativne vrste ili – u slučaju akvakulture – nove genetske sojeve, kao i na prakse upravljanja bolje prilagođene novonastalim uvjetima.
Diverzifikacija je proces koji provode pojedinačni lokalni proizvođači ili, još bolje, mreže i udruge proizvođača i jačaju svoj poslovni kapacitet i ostvaruju koristi od međusektorske suradnje s drugim povezanim poduzećima (npr. marketing, turizam) i potpore tijela javne vlasti. Lokalne akcijske skupine u ribarstvu (FLAG-ovi) predstavljaju korisne mehanizme potpore diverzifikaciji ribarstva i akvakulture. Nekoliko FLAG-ova duž jadranske obale, kako u Italiji, tako i u Hrvatskoj, podupire projekte diverzifikacije, posebno promičući poveznice s turizmom, koristeći prednosti snažnih pomorskih kulturnih i okolišnih vrijednosti toga područja.
U ribarstvu, mjere uključuju prilagodbu opreme i plovila kao odgovor na promjene u raspodjeli zaliha ribe i promjenjive uvjete u moru. Kad je u pitanju akvakultura, diverzifikacija uključuje promjene u uzgajanim vrstama i/ili različitim genetskim sojevima, što doprinosi pojavi organizama otpornijih na klimatske promjene, čime se smanjuje ranjivost sektora. Zonacija i smještaj akvakulture u prostor na temelju rizika, uključujući rizike od klimatskih varijabilnosti i promjena, mogu podržati diverzifikaciju kada god se istražuju nova područja proizvodnje, čime se izbjegavaju gospodarski gubici do kojih dolazi kad izabrana rješenja nisu uzela u obzir sve probleme i rizike.
Diverzifikacija zahtijeva pripremu ribara na promjene, jačanje njihovog razumijevanja i osviještenosti o rizicima od klimatskih promjena i otvaranje novih tržišnih mogućnosti za nove proizvode. U tom kontekstu, diverzifikacija bi trebala biti podržana mjerama kojima je cilj poboljšana percepcija potrošača prema novim ribarskim proizvodima ili proizvodima s oznakom održivosti.
Štoviše, razvoj komplementarnih gospodarskih aktivnosti u ribarstvu i akvakulturi još je jedan primjer diverzifikacije izvan tog sektora, čime se ublažava pritisak na zalihe riba i stvaraju mogućnosti novih poslovnih prilika (kao i komplementarni izvor prihoda za gospodarske subjekte), istovremenim oslanjanjem na manje osjetljive resurse. U tom smislu, rezultati projekta Muses, koji se financira iz programa Obzor 2020. (Horizon 2020) s ciljem istraživanja mogućnosti višestruke uporabe u europskim morima, ukazuju na nekoliko primjera diverzifikacije ribarstva i akvakulture koji već postoje u Europi, a posebno vrijede za sjeverni Jadran. Primjeri uključuju ribare koji vode turiste na izlete brodom, prikazujući tradicionalne ribolovne aktivnosti i uzgajivače koji ugošćuju goste na brodovima i vode ih u obilazak akvakulturnih lokaliteta ili druge rekreacijske aktivnosti.
Vrlo je važno da aktivnosti diverzifikacije ne povećaju ribolovni napor i da budu u skladu s ciljevima postavljenima Zajedničkom ribarstvenom politikom (ZRP), zalažući se za održivo ribarstvo, kao i za očuvanje zaliha ribe i morskih resursa. Neodržive prakse, poput ribolova izvan granica održivosti ili na novoj lokaciji bez osiguranja održivosti, odnosno bez održivih alata, primjeri su neprimjerenih odgovora na izazove koje predstavljaju klimatske i druge promjene, s dugoročnim štetnim posljedicama na zalihe ribe i morske ekosustave.
TROŠKOVI I KORISTI
Očekuje se da će troškovi biti vrlo varijabilni s obzirom na različite mogućnosti diverzifikacije. Troškovi ulaganja u promjenu proizvoda i sustava su glavna ograničenja prilagodbi, posebno za mala poduzeća. Programi financiranja Zajedničke ribarstvene politike mogu podržati projekte diverzifikacije koji su u skladu s njezinim ciljevima održivosti.
Diverzifikacija proizvoda i sustava dovodi do veće otpornosti gospodarskog sektora ribarstva i akvakulture, uslijed suočavanja s izazovima klimatskih promjena i drugih pritisaka. Diverzifikacija razvojem komplementarnih aktivnosti, poput aktivnosti ekoturizma, pruža novi izvor prihoda subjektima koji na taj način mogu nadoknaditi moguće ekonomske gubitke tijekom nepovoljnih godina ili sezona. Provedba diverzifikacije u skladu s održivim pristupom također može pomoći i u ublažavanju pritisaka do kojih dolazi uslijed prelova ribe, uz povezane ekološke prednosti. Ostale prednosti odnose se na promjenu ponašanja kako kod gospodarskih subjekata, tako i kod potrošača, koji se usmjeravaju na održivije proizvode ribarstva.
Kada se diverzifikacija dopunjuje drugim dobrim praksama (npr. praksama usmjerenima na smanjenje potrošnje goriva i općenito korištenje fosilnih goriva) i mjerama koje utječu na tržišne sustave (npr. favoriziranje lokalnih proizvoda), to može pridonijeti i ciljevima ublažavanja klimatskih promjena.
VRIJEME PROVEDBE I VIJEK TRAJANJA
Informacije o vremenskim okvirima povezanima sa strategijama prilagodbe i procjenama uspješnosti u sektorima ribarstva i akvakulture često nisu dostupne. Potrebno je provesti još istraživanja kako bi se procijenilo vrijeme prilagodbe u ovim sektorima. Vremenski okvir također ovisi o tipologijama provedenih aktivnosti i usvojenih pristupa, dosljedno varira od planirane prilagodbe (koja uključuje promjenu upravljanja, zakonodavstva i politike) do reaktivne prilagodbe, uključujući samostalnu nadogradnju sustava ribarstva i akvakulture kao odgovor na klimatsku varijabilnost. Diverzifikacija može potrajati dulje ako se nastoji promijeniti stav ribara prema novim prilikama. Moglo bi proteći dosta vremena, od 10 do 15 godina, prije nego što se u akvakulturu uvedu nove vrste ili sojevi i razviju potrebne tehnologije (FAO).
IZVOR DODATNIH INFORMACIJA
FAO, (2016). Planning for Aquaculture Diversification. The importance of climate change and other drivers.