Dohranjivanje plaže

Opis

Dohranjivanje plaže umjetno je postavljanje pijeska/šljunka na erodiranu obalu kako bi se materijal zadržao na obali, ublažile posljedice erozije, a područje zaštitilo od olujnih udara. Osim borbe protiv erozije i poplava, cilj dohranjivanja najčešće je održavanje plaže. Dohranjivanje plaže (eng. nourishment) ne bi trebalo miješati s nasipavanjem plaže (eng. beach extension), odnosno njenim proširenjem van gabarita u turističke i rekreacijske svrhe (za dodatne informacije, vidi odjeljak Podizanje i proširenje obale).

Dohranjivanje plaže standardna je praksa koja se kontinuirano provodi u Hrvatskoj i Italiji, ali i diljem svijeta (tehnika se koristi u Sjedinjenim Državama od dvadesetih godina 20. stoljeća, a u Europi od ranih pedesetih godina 20. stoljeća). Često se smatrala tzv. soft metodom upravljanja obalom, u odnosu na tzv. hard metode upravljanja.

Postupak uključuje iskapanje materijala (pijeska, šljunka) s izvorišnog područja (more ili kopno) radi dohranjivanja plaže na kojoj se javlja erozija, najčešće postavljanjem na suhu plažu ili na njen potopljeni dio. Iako se ponekad smatra (premda ne posve) zelenom mjerom za odredišno područje, dohranjivanje zasigurno predstavlja sivu mjeru ukoliko se uzme u obzir lokalitet vađenja materijala, transportnu rutu i potencijalni utjecaj novo unesenog materijala na obalna i morska staništa (vidiodjeljak Ograničavajući čimbenici u Poglavlju 3.). Iz tog razloga, aktivnosti dohranjivanja potrebno je pažljivo planirati. 

Plažni materijal koji će se nasipavati trebao bi s obzirom na većinu svojih karakteristika (boja, mineralni sastav, veličina zrna i sl.)odgovarati lokalnim prirodnim značajkama obale. Očekuje se da sedimenti s jednakom raspodjelom veličine zrna, mineralnog sastava, boje itd. koje odgovaraju izvornom sedimentu neće promijeniti kvalitetu plaže jer se materijal na isti način širi od obale i zadržava isti nagib. U slučaju plaža sa izvorno sitnijim sedimentima, najveći dio pijeska taložit će se uz obalu, a koristi za suhi dio plaže bit će ograničene. U slučaju dostupnosti takvog sitnijeg materijala, povećana disperzija materijala u priobalju i na moru nadoknađuje se češćim ispunama, što je relevantnije za talijansku stranu jadrana, s obzirom na tip tamošnjih plaža.  Ovakav postupak potrebno je provoditi pažljivo, s obzirom na to da sitniji sedimenti mogu dovesti do zagušenja morskih staništa nanosima i povećane zamućenosti. Međutim, neće se sav materijal odložiti uz samu obalu; dio će otplutati i “hraniti” susjedne plaže. S druge strane, krupniji sedimenti stabilniji su u srazu s energijom velikih valova i stvaraju strmiji nagib, tako da će veći dio ispune ostati na kopnu. Zbog toga će, uz pretpostavku pariteta volumena, suha plaža imati veću površinu. Ovdje također treba uzeti u obzir određene specifičnosti zbog potencijalnih utjecaja na okoliš, i to uglavnom na obalnom području (vidi odjeljak Ograničavajući čimbenici).

Veličine čestica sedimenta koje su sitnije ili krupnije od izvornih čestica ponekad se koriste ukoliko prikladnije čestice nisu dostupne ili su znatno skuplje.

U prošlosti se većina sedimenta za dohranjivanje plaža vadila na riječnim koritima, smanjujući tako prirodni riječni donos sedimenata. Time se snažno utječe na okoliš, a u slučaju da se na tržištu traže veće količine materijala (kao u nekim slučajevima u Italiji), njihova cijena će rasti i utjecati na cijene nekretnina. Osim toga, potrebno je uzeti u obzir utjecaj prijevoza tog materijala na okoliš.

Koriste se i agregati nastali usitnjavanjem stijena, premda u tom slučaju posjetiteljima plaže može biti neugodno hodati i ležati na plaži zbog nepravilnog oblika zrna. Međutim, ovisno o stupnju (ne)obrađenosti, more će s vremenom zaobliti materijal i učiniti ga prihvatljivijim.

Dohranjivanje plaža na Jadranu provodi se na različitim razinama, od velikih projekata pod pokroviteljstvom javnih tijela do manjih projekata koji se ponekad provode bez ikakvog službenog odobrenja: npr. projekt poduzimaju fizičke osobe koje žele zaštititi svoju imovinu ili povećati površinu plaže.

Na zapadnoj strani Jadranskog mora, koju odlikuju duge pješčane plaže i visoka stopa erozije, moguće je realizirati velike projekte, koristeći pijesak i/ili šljunak, budući da su oba materijala tamo dostupna. U regiji Marche, značajan dio dohranjivanja obavlja se pomoću šljunka, dok se u regijama Abruzzo, Emilia-Romagna i Veneto u većini slučajeva postavlja pijesak.

Na istočnoj strani Jadrana, plaže su manje, njihovo povlačenje je sporije, a dubokomorski agregati radi prirodno manjeg donosa materijala rijekama u more nisu dostupni, osim ako se istovremeno ne izvede nekoliko manjih projekata, uz zahtjevnu tehničku i administrativnu koordinaciju. U tim se predjelima najčešće rabi šljunak, također i zato što je sličniji izvornom sedimentu na plaži.

Troškovi i koristi

Dohranjivanje plaže je najčešće potrebno provoditi redovito. Porast razine mora i ekstremni vremenski događaji mogu dovesti do kraćeg očekivanog vijeka trajanja projekta dohrane. Savjetuje se razmatranje svih društvenih i ekoloških aspekata dohranjivanja, ali i usporedba troškova (koji također ovise o dostupnosti materijala) s troškovima čvrstih konstrukcija i njihovog održavanja, kako bi se moglo odabrati optimalno rješenje. Jedinični trošak (€/m3) obrnuto je proporcionalan ukupnom volumenu jaružanog materijala, budući da su troškovi montaže/demontaže u svim projektima približno jednaki. Kod dohranjivanja plaže postoje ograničavajući čimbenici („troškovi“) i čimbenici uspjeha („koristi“).

Ograničavajući čimbenici:

• Dohranjivanje plaže može imati različite utjecaje na morske ekosustave, uzrokovati modifikacije zajednica organizama koji ih nastanjuju, od manjih intersticijskih do većih pokretnih organizama na različitim trofičkim razinama. Negativni utjecaji na bentoske (makrobentos, meiobentos i mikrobentos) organizme mogu se manifestirati kao značajne promjene u sastavu zajednice, brojnosti vrsta i biološkoj raznolikosti. Štoviše, izravni i neizravni utjecaji dohranjivanja utječu i na komercijalne vrste (poput školjkaša, rakova, spužvi, pridnenih riba, itd.).
• Očekuju se određeni negativni učinci na priobalni ekosustav: može doći do zatrpavanja biote i gubitka staništa na obližnjim pješčanim sprudovima i morskome dnu. Potrebno je paziti i na sitnije sedimente zbog zamućenja vodenog stupca i zagušenja: začepljenje ribljih škrga, štetne utjecaje na ličinke planktona, mekušce itd. Prema nekim istraživanjima značajne štetne utjecaje imaju primjese čestica manjih od 0,063 mm koje plutaju i pokrivaju široko područje oko plaže.
• Aktivnosti dohranjivanja potrebno je ograničiti u područjima u kojima mogu imati ozbiljan utjecaj na zaštićene vrste (primjerice, Pinna nobilis) i važna morska staništa (primjerice, livade vrste Posidonia oceanica).
• Odabir odgovarajućeg vremenskog termina dohranjivanja također je važan – dohranjivanje se uobičajeno provodi u proljeće nakon zimskih oluja (koje erodiraju plažu), a prije ljetne sezone. Također, kada bi postojala mogućnost da se morske kornjače u budućnosti gnijezde potrebno je izbjegavati razdoblje njihovog gniježđenja.
• Budući da se radi o kontinuiranom procesu, dohranjivanje s vremenom dovodi do većih troškova i ponavljajućih poremećaja ekosustava. Dohranjivanje ne prekida eroziju, već samo osigurava dodatne sedimente na kojima će se erozija nastaviti.
• Pronalazak izvorišta s dostatnom količinom i kvalitetom materijala može predstavljati izazov. Materijal za nasipavanje trebao bi se podudarati s izvornim materijalom u pogledu veličine, boje i mineralnog sastava. U praksi se pokazalo da uporaba sitnijih sedimenata često dovodi do potrebe za češćim ispunama, što utječe na ukupan trošak. Uporaba slične vrste materijala također je važna za osiguravanje prihvaćanja intervencija dohranjivanja plaže od strane javnosti. Osim toga, izvorišno područje trebalo bi biti što je moguće bliže plaži koja se dohranjuje kako bi troškovi bili što niži, a utjecaj na okoliš što manji.
• Dostupnost sedimenata može predstavljati problem u slučaju porasta potražnje za projektima dohranjivanja i nasipavanja plaža. Resursi podmorskih nanosa pijeska mogu biti ograničeni, a to je, primjerice, posebice slučaj s istočne strane Jadranskog mora. Dohranjivanje plaže dugoročno mora biti integrirano u širi pristup, primjerice, u organizirano povlačenje, definiranje obalnog odmaka, ponovno planiranje i zoniranje obalnih područja, itd.

Čimbenici uspjeha:

• Dohranjivanje plaže fleksibilna je i brza metoda zaštite od erozije u usporedbi sa čvrstim konstrukcijama, te se lako prilagođava promjenjivim uvjetima.
• Radi se o mjeri čija priprema ne iziskuje značajna ulaganja, jer se najčešće ne uzimaju u obzir dugoročni kriteriji planiranja (za razliku od postavljanja čvrstih konstrukcija): ako se uvjeti pogoršaju, pristupa se dodatnom dohranjivanju.
• Može služiti kao dopuna drugih sivih mjera, kao što su obalni zidovi ili pera, i zelenih mjera, kao što je ojačanje dina. Izgradnja/ojačanje dina može djelovati čak i kao spremnik pijeska, čime se poboljšava učinkovitost dohranjivanja plaže.
• Uz zaštitu od poplave i erozije, dohranjivanje plaže donosi koristi za obalni turizam i rekreacijske aktivnosti.
• U nekim slučajevima, kod dohranjivanja plaže može se rabiti materijal izvađen za neku drugu svrhu, što omogućuje ponovnu uporabu materijala. Poseban oprez je potreban u tom slučaju, jer je upotreba takvog materijala relativno česta radi smanjenja troškova, no često takav materijal zna biti onečišćen ili neadekvatan na neki drugi način za dohranu i nasipavanje.

Teško je procijeniti troškove dohranjivanja plaža u Italiji i Hrvatskoj, jer ovise o brojnim čimbenicima (npr. troškovi izrade studije prije postupka dohranjivanja plaže, veličina područja dohranjivanja, troškovi prijevoza, itd.). Prema nekim procjenama, za nedavno realizirani veliki projekt dohranjivanja u regiji Emilia-Romagna, troškovi su iznosili otprilike 10-15 €/m³.

U izvješću UK AVOID (2010.) troškovi dohranjivanja plaža procjenjuju se na iznos od 4,6 do 46,4 USD (3,5-35 €)/m³ za Ujedinjenu Kraljevinu. U Nizozemskoj, procijenjeni troškovi su niži i iznose otprilike 3 do 8 USD (2-6 €) po m³. Međutim, tamošnje su cijene nedavno porasle zbog nedostatka izvođača koji bi obavljali radove dohranjivanja plaža. Uz ostale troškove, potrebno je uzeti u obzir troškove prijevoza, istraživanja i učestalosti dohranjivanja.

Vrijeme provedbe i vijek trajanja

Vrijeme provedbe je 1-5 godina. Dohranjivanje plaža provodi se u intervalima koji mogu iznositi od 2 do 10 godina. Dohranjivanje plaže provodi se kontinuirano i neće u potpunosti zaustaviti eroziju plaže. Porast razine mora i povećanje učestalosti ekstremnih događaja vjerojatno će skratiti vijek trajanja takvih projekata, odnosno povećati potrebu i učestalost provedbe dohranjivanja ukoliko se projekt oslanja isključivo na tu mjeru.

Turistički sektor „traži“ dohranu plaža, ali treba imati na umu da je to strategija bez povratka, odnosno, kada se započne sa dohranom, treba računati na kontinuitet takve prakse.

Izvor dodatnih informacija

https://climate-adapt.eea.europa.eu/metadata/adaptation-options/beach-and-shoreface-nourishment

http://grad.hr/beachex/ – znanstveni projekt o održivoj gradnji plaža – gradnji novih i povećanje kapaciteta postojećih plaža (2019. – 2023.)

Greene, K. (2002) Beach Nourishment: A Review of the Biological and Physical Impacts. Washington (DC): Atlantic States Marine Fisheries Commission. ASMFC Habitat Management Series no. 7.

Linham, M.M. and Nicholls, R.J. (2010) Technologies for climate change adaptation: coastal erosion and flooding (TNA Guidebook Series) New Delhi, IN.Management Series no. 7.

PAP/RAC (2021) Priručnik za jačanje otpornosti obala Jadrana, INTERREG AdriAdapt projekt, Split.

MEASAURING THE BEACH TO MANAGE THE COAST – https://www.youtube.com/watch?v=lL4uvCtVGK0

Tavolo Nazionale sull’erosione costiera : Linee Guida Nazionali per la difesa della costa dai fenomeni di erosione e dagli effetti dei cambiamenti climatici (2018)

Srdačno zahvaljujemo prof. Enzu Pranziniju sa Sveučilišta u Firenci, Beachex projektnom timu (Prof. Daliboru Careviću i Tonku Bogovcu sa Građevinskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, te Dr. Kristini Pikelj sa Prirodoslovno-matematičkog fakulteta sveučilišta u Zagrebu), te doktorici Maji Krželj sa Sveučilišta u Splitu, na svoj pomoći i podršci u pripremi ovog teksta.