Obalni odmak

Klimatski utjecaji
Oluje, Poplave, Porast razine mora
Sektori
Međusektorska kategorija, Prostorno planiranje, Smanjenje rizika od katastrofa, Upravljanje obalnim područjem
Kategorija prema IPCC-u
Strukturna i fizička kategorija: Mogućnosti prilagodbe na temelju ekosustava

Opis

Obalni odmak zaštitno je područje u kojem su neke ili sve vrste gradnje zabranjene ili značajno ograničene. Obalni odmak najčešće se definira specifičnom udaljenošću od obalne crte, pri čemu obalnu crtu često predstavlja najviša crta mora ili trajna crta vegetacije. Glavne funkcije obalnog odmaka čine pružanje obalne zaštite kroz zaštitu stanovništva i ljudskih naselja od obalnih poplava i erozije; podršku obalnom gospodarstvu (gospodarsko korištenje plaža, turizam i rekreacija); i očuvanje bioraznolikosti i održavanje prirodnih funkcija plaže.

Obalni odmak osigurava zaštitu obale smanjenjem broja nekretnina (npr. stambenih zgrada, infrastrukture i poslovnih prostora) u područjima osjetljivim na opasnosti koje prijete obalnim područjima, a za koje se očekuje da će s klimatskim promjenama postajati sve ozbiljnije. Drugim riječima, djeluju kao zaštitna zona koja štiti od obalnih poplava i erozije. Obalni odmak osigurava otvorene javne prostore i pristup obali, što povećava mogućnosti razvoja turizma, gospodarskog korištenja plaža i rekreativnih aktivnosti. Realizacija obalnog odmaka, posebno kada se provodi zajedno s rekonstrukcijom dina i/ili rekonstrukcijom močvara, također stvara potencijal za nova staništa. To je u skladu s njegovom zaštitnom funkcijom: primjerice, obalni odmak osigurava prostor za močvare i drugu vegetaciju, što može ublažiti djelovanje valova. Postoje i druge koristi od realizacije obalnog odmaka povezane s dodatnim uslugama ekosustava, poput održavanja kvalitete vode i omogućavanja prirodnih ciklusa erozije i akrecije, zadržavajući tako bilancu sedimenata. Na kraju, obalni odmak može imati višenamjensku ulogu i biti dio politike EU-a u dijelu koji se odnosi na promicanje uporabe zelene i plave infrastrukture temeljene na prirodi, poboljšanje okolišnih uvjeta i ublažavanje negativnih posljedica izgrađenog okoliša u gradovima. 

Obalni odmak koristi se kao instrument planiranja u obalnim područjima u nizu zemalja (Tablica 1.), tj. mnoge zemlje imaju politike koje zahtijevaju da se nove građevine postavljaju na određenoj udaljenosti od mora.

Tablica 1. Linija obalnog odmaka u različitim zemljama (http://www.coastalwiki.org/wiki/Setback_area)

Na području Mediterana, Protokol o integralnom upravljanju obalnim područjem (IUOP) Barcelonske konvencije (usvojen 2008. i na snazi od 2011.) identificira odmak širine najmanje 100 m od obale kao dogovorenu mjeru zaštite obalnih naselja i infrastrukture od negativnih utjecaja obalnih procesa (članak 8. Protokola o IUOP-u). Članak 8. izričito spominje promjenu klime kao glavno pitanje koje je potrebno riješiti. Zona obalnog odmaka može biti šira od 100 m i može uključivati zaštićena i susjedna područja. Povezivanje zona obalnog odmaka sa susjednim područjima, poput močvara, ekosustava naplavnih ravnica ili prirodnih šuma, omogućuje stvaranje dodatnih rekreacijskih područja, obnavlja bioraznolikost i može poslužiti kao rješenje temeljeno na prirodi za ublažavanje učinaka klimatskih promjena. 

Protokol je prvi međunarodni pravni instrument koji postavlja zahtjev obalnog odmaka. Njegove implikacije na provedbu obalnog odmaka variraju ovisno o postavkama upravljanja obalnim područjima različitih zemalja u mediteranskoj regiji. U određenim slučajevima, to bi moglo ovisiti čak i o minimalnoj nadmorskoj visini iznad koje se dopušta gradnja. 

Međutim, članak 8. dopušta nekoliko iznimaka u određivanju zona obalnog odmaka, odnosno „za projekte od javnog interesa“ i „u područjima koja imaju posebna geografska ili druga lokalna ograničenja“. Europska unija ratificirala je Protokol o IUOP-u 2011. godine, dok je u Hrvatskoj na snazi od 2013. godine. U Hrvatskoj su od 2004. godine različita ograničenja gradnje unutar obalnog pojasa propisana posebnom Uredbom o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora (ZOP). Danas je zaštićeno obalno područje definirano Zakonom o prostornom uređenju, uključujući sva propisana ograničenja gradnje. Italija je potpisala IUOP Protokol 2008, ali ga još nije ratificirala.

Realizacija obalnog odmaka može postati sporno pitanje, jer općine vrlo nerado mijenjaju svoje planove, a obalni odmak često se smatra “gubitkom” potencijala za gradnju na atraktivnim zemljištima. Sukobi oko vlasništva nad zemljištem mogu također zakomplicirati realizaciju obalnog odmaka kao policy mjere. Mnogi su skloni previdjeti činjenicu da obalni odmak nije samo način proaktivnog planiranja prilagodbe klimatskim promjenama, već on donosi i značajne koristi kroz vrijedan dodatni prostor za rekreaciju i aktivnosti na plaži. Iz tog razloga, širenje znanja, uključivanje vlasnika zemljišta i dionika, podrška javnosti i razmatranje osiguravanja naknade za gubitak zemljišta važni su preduvjeti za uspješnu provedbu obalnog odmaka.

Iako je obalni odmak sastavni dio propisa mnogih zemalja kojima se uređuje upravljanje obalnim područjima, često se nedovoljno provodi u praksi. Međutim, usvajanjem nove strategije EU-a za prilagodbu klimatskim promjenama koja poziva na „načelo prema kojem se osigurava da se u propisima i pri financiranju u obzir uzima rizik od katastrofa kako bi se izbjeglo stvaranje nove izloženosti…“ daljnja gradnja na uskom obalnom pojasu trebala bi se svesti na minimum.

Troškovi i koristi

Premda realizacija obalnog odmaka podrazumijeva određene troškove, obično se smatra povoljnom alternativom čvrstim obalnim strukturama (poput obalnih zidova ili nasipa), a pomažu i u očuvanju prirodne dinamike obale. Obalni odmak tako stvara prirodnu zaštitnu zonu kojom se umanjuje potreba za strukturnim pristupom. 

Troškovi primjene pristupa obalnog odmaka mijenjaju se ovisno o lokalnim uvjetima. U nekim područjima od posebnog javnog interesa ne može se provesti dogovorena mjera obalnog odmaka od 100 m. Troškovi uključeni u donošenje ove odluke uključuju prikupljanje i analizu povijesnih stopa erozije ili vodostaja, troškove usluga modeliranja (npr. za modeliranje vjerojatnog razvoja obale) i konzultacija sa stručnjacima. Koristi koje donosi novi javni prostor za rekreaciju i turizam treba pridodati izračunu. 

Na kraju, provedba je ključna. Troškovi provedbe mogu, međutim, biti manji jer je realizacija obalnog odmaka moguća kroz rad postojećih lokalnih tijela zaduženih za planiranje. U slučaju da se vlasnicima zemljišta u privatnom vlasništvu u zoni obalnog odmaka isplaćuje naknada, mogu nastati dodatni troškovi. Provedba politike obalnog odmaka vjerojatno će imati najniže troškove ako se provodi proaktivno, prije nego što dođe do značajne, neprimjerene gradnje. Na taj bi način trebalo biti moguće smanjiti isplatu naknada vlasnicima zemljišta u privatnom vlasništvu.

SAD, Velika Britanija i Francuska među najnaprednijim su zemljama u pogledu primjene obalnog odmaka. Ministarstvo za zaštitu okoliša Ujedinjene Kraljevine osiguralo je financiranje upravljanja rizicima od poplava i erozije i razvilo detaljne smjernice za izradu analize troškova i koristi i prepoznavanje kućanstava s neposrednim rizikom od opasnosti koja pogađaju obalna područja. U Francuskoj su zone obalnog odmaka uspostavljene kao rješenje nakon velike obalne oluje Xynthia i sličnih poplavnih događaja, koji su 2010. poplavili nekoliko niže urbaniziranih područja na obali Atlantika i prouzročili smrt 41 osobe. 

Mnoge mediteranske zemlje koriste obalni odmak kao alat kojim se ograničava buduća gradnja, koji rijetko zahtijeva premještanje postojećih objekata daleko od područja poplave. Isto vrijedi i za Italiju i za Hrvatsku. U Italiji se obalni odmak kao metoda smanjenja obalnog rizika predlaže kao učinkovita integralna strategija za buduće planiranje obalnog područja u talijanskoj regiji Emilia-Romagna (Perini i sur., 2016.). Što se tiče Hrvatske, u nedavnoj studiji koju su proveli Lincke i sur. (2020.) autori potvrđuju da su zone obalnog odmaka učinkovita mjera prilagodbe obale. Izradili su modele za dvije varijante zona obalnog odmaka. Prva varijanta ograničava buduću gradnju, dok druga varijanta proširuje građevinska ograničenja na već izgrađena područja koja nisu zaštićena nasipima i obalnim zidovima. Ključno je otkriće da se financijski utjecaji porasta razine mora mogu značajno smanjiti integriranjem zona obalnog odmaka u strategiju prilagodbe. Ako se kombiniraju zaštita i ograničenje gradnje u zonama obalnog odmaka, budući troškovi nastali uslijed poplavljivanja obalnih područja mogu se smanjiti i do 39%. Kombinacijom zaštite i organiziranog povlačenja kroz zone obalnog odmaka mogu se smanjiti budući troškovi nastali uslijed poplavljivanja obalnih područja do 93%. 

Studija je uzela u obzir samo koristi koje zone obalnog odmaka donose u pogledu izloženosti obalnim poplavama, dok koristi iz područja zaštite bioraznolikosti, održavanja usluga ekosustava i obalne erozije ili koristi za turizam i rekreaciju nisu uzete u obzir. Ovo ograničenje dodatno naglašava važnost obalnog odmaka, jer su troškovi održavanja plaža uslijed obalne erozije visoki u mnogim dijelovima Mediterana. To se u manjoj mjeri odnosi na Hrvatsku, gdje je vrlo malo pješčanih i erodiranih plaža, ali je sigurno relevantno za pješčane plaže na talijanskoj obali Jadrana.

Vrijeme provedbe i vijek trajanja

Općenito, provedba je dugoročna, ali imajući u vidu da će se novi položaji zona obalnog odmaka povremeno trebati ponovno uspostavljati, jer će s vremenom porast razine mora i obalna erozija smanjiti širinu zone obalnog odmaka.

Literatura

https://www.ctc-n.org/technologies/coastal-setbacks

http://www.coastalwiki.org/wiki/Setback_area

Lincke, D., Wolff, C., Hinkel, J., Vafeidis, A.T., Blickensdörfer, L., Povh Skugor, D. (2020). The effectiveness of setback zones for adapting to sea-level rise in Croatia. Regional Environmental Change 20(46). https://doi.org/10.1007/s10113-020-01628-3

Linham, M.M. and Nicholls, R.J. (2010) Technologies for climate change adaptation: coastal erosion and flooding (TNA Guidebook Series) New Delhi, IN.

Perini, L., Calabrese, L., Salerno, G., Ciavola, P., and Armaroli, C. (2016) Evaluation of coastal vulnerability to flooding: comparison of two different methodologies adopted by the Emilia- Romagna region (Italy), Nat. Hazards Earth Syst. Sci., 16, 181– 194, https://doi.org/10.5194/nhess-16-181-2016

Sano, M., Jiménez, J. A., Medina, R., Stanica, A., S-Arcilla, A., and Trumbic, I. (2011) The role of coastal setbacks in the context of coastal erosion and climate change, Ocean Coast. Manage., 54, 943–950

UNEP (2016). Options for Ecosystem-based Adaptation (EBA) in Coastal Environments: A Guide for environmental managers and planners. UNEP, Nairobi

UNEP/MAP/PAP (2008.) Protokol o integralnom upravljanju obalnim područjem Sredozemlja. Split, Program prioritetnih akcija, http://paprac.org/iczm-protocol

WWF Report (2020) Working with Nature to Reduce Climate Risk. How investing in Nature-based Solutions can build resilience in Europe?

Projekt Shape: Prostorno planiranje uređenja općine – Strunjan, 2014. https://www.msp-platform.eu/practices/technical-basis-m municipalal-spatial-structure-plan-strunjan