Obalni zidovi i zidići
Opis
Obalni zidovi su konstrukcije od čvrstog materijala (npr. kamena, betona, zidanog ispuna ili brušenih pilota), izgrađene s ciljem zaštite kopnenog područja od djelovanja valova i sprečavanja obalne erozije. Obalni zidovi također služe za stabilizaciju klifova (obalnih strmaca) koji erodiraju i za zaštitu obalnih prometnica i naselja. Grade se paralelno s obalom na prijelazu između plaža i kopna ili između žala i dina (sipina). Često se nalaze na uskim ili strmim plažama, na kojima se uobičajeni valobrani ne uklapaju zbog svojih dimenzija ili neisplativosti.
Tijekom vremena, mijenjao se i građevinski materijal od kojih su izrađeni: dok su se ranije koristile kamene konstrukcije, danas su sve češće betonske konstrukcije i materijali ojačani sintetičkim materijalima, poput geotekstila i sl.
Obalni zidovi najčešće su masivne građevine, često konkavne i dovoljno visoke da zaštite kopno od prelijevanja valova, „hrapave“ površine koja smanjuje brzinu povratnog ispiranja. Ponekad se također koristi stepenasti profil radi smanjenja brzine povratnog ispiranja, ali i funkcije sunčališta,obalne šetnice, ili biciklističke staze. Primjerice, u Pedasu (Marche) biciklistička staza izgrađena je na potpornom zidu koji štiti željezničku prugu.
Uslijed klimatskih promjena i povećane ranjivosti na valove i olujno more, mnoge se postojeće obalne zidove prema današnjim standardima može smatrati prilično zastarjelima i niskima. Međutim, iz perspektive prilagodbe na klimatske promjene, prednost obalnih zidova je mogućnost postupne nadogradnje, i to povećavanjem visine konstrukcije kao odgovor na porast razine mora. Važno je, međutim, osigurati da nadogradnja obalnog zida ne ugrožava integritet konstrukcije.Na obalne zidove moguće je naići u gotovo svakoj zemlji duž jadranske obale, ali su njihova visina i proširenja općenito ograničeni zbog slabije energije valova u Jadranskome moru. Venecijanski Murazzi, koji su danas kompleksne konstrukcije ispred kojih se nalazi žal, smatrali su se remek-djelom drevnog znanja obalnog inženjerstva. Konstrukcije pričvršćene za obalu prisutne su, primjerice, u Bariju (Apulija), Novigradu, Rovinju i Puli (Hrvatska), Neumu (Bosna i Hercegovina), Vlori (Albanija). U većini slučajeva radi se o manjim potpornim zidovima (eng. revetments) izgrađenima s ciljem zaštite prometnica ili kuća u blizini mora. U obalnim naseljima i gradovima smještenim unutar zaljeva nailazimo na obalne zidiće, često na hrvatskoj strani Jadrana. To su strukture s funkcijom valobrana, nešto niže od „klasičnih“ obalnih zidova, izgrađene da služe kao zaštita za kuće, promenade i prometnice; te u nekim slučajevima i kao pristaništa za čamce. Međutim, takve građevine mogu potaknuti eroziju plaža zbog odbijanja valova (ukoliko ima plaža ispred takvih struktura) i mnoge plaže nakon postavljanja takvih struktura su u potpunosti nestale.
Troškovi i koristi
Troškovi izgradnje su visoki, ali ove konstrukcije najčešće ne zahtijevaju velike intervencije održavanja. Troškovi izgradnje razlikuju se ovisno o konstrukciji: volumen obalnog zida ovisi o potrebnoj visini vrha, razini temelja, valnom opterećenju i prihvatljivim stopama prelijevanja valova. Troškovi se također razlikuju ovisno o vrsti konstrukcije, dimenzijama, raspoloživosti i blizini građevinskih materijala, predviđenoj stopi buduće erozije i valnom opterećenju, objektima kao što su šetnice i stepenice ili navozima. U Nizozemskoj se procjenjuje da bi troškovi obalnog zida mogli dosegnuti iznos od 300-500 € po m3 betona (Deltares, 2014.).
Potrebno je uzeti u obzir i određena ograničenja. Obalni zidovi i zidići često ometaju prirodne procese, kao što je migracija organizama u zoni plime i oseke, uzrokujući smanjenje staništa u međuplimnoj zoni. Iako sprečavaju eroziju dina (sipina) i njihovog zaleđa, vertikalni valobrani često odbijaju energiju valova umjesto da je raspu, što čini obalu ispred valobrana podložnom eroziji. Stoga se brojni obalni zidovi odnedavno izvode na način da imaju i nagib. Budući da obalne zidove redovito zapljuskuju valovi (tijekom olujnog nevremena), voda može isprati zemlju ili pijesak koji pridržava zid i oslabiti ga. U takvoj situaciji, voda zasićuje tlo i povećava pritiske s kopna, što može uzrokovati urušavanje konstrukcije. Također, kontinuiranom erozijom potkopava se podnožje konstrukcije i ugrožava njezina stabilnost. Konačno, obalni zidovi mogu smanjiti atraktivnost krajolika, premda s druge strane mogu stvoriti dodatni prostor za rekreaciju (vidi Opis).
Obalne zidove i zidiće odlikuju brojne koristi. Zauzimaju manje prostora od ostalih konstrukcija za zaštitu obale, primjerice, nasipa. Prilagodljivi su, tj. mogu se povisiti uslijed porasta razine mora, što istovremeno zahtijeva proširenje temelja. Visoka razina sigurnosti koju pruža obalni zid/zidić može doprinijeti razvoju zaleđa. Vrh obalnog zida često se proteže uz predjele obalne crte prekrivene kamenom, osiguravajući time i druge funkcije, npr. cestu, šetnicu ili parkirna mjesta.
Što se tiče spomenutog utjecaja na staništa u međuplimnoj zoni, odnedavno se proizvode i postavljaju hrapavi i šuplji montažni blokovi koji pogoduju pričvršćivanju morskih biljaka i životinja.
Vrijeme provedbe i vijek trajanja
Ovisno o složenosti građevine, u fazi gradnje može se izgraditi od 5 do 20 m obalnog zida dnevno. Faza pripreme koja prethodi gradnji može produljiti vrijeme provedbe dvostruko. Vijek trajanja obalnih zidova tijekom kojega nije potrebna ozbiljnija sanacija najčešće se proteže na razdoblje između 30 i 50 godina.
Izvor dodatnih informacija
https://climate-adapt.eea.europa.eu/metadata/adaptation-options/seawalls-and-jetties
Linham, M.M. and Nicholls, R.J. (2010) Technologies for climate change adaptation: coastal erosion and flooding (TNA Guidebook Series) New Delhi, IN.
PAP/RAC (2021) Priručnik za jačanje otpornosti obala Jadrana, INTERREG AdriAdapt projekt, Split.
Srdačno zahvaljujemo prof. Enzu Pranziniju sa Sveučilišta u Firenci i prof. emeritusu Juri Margeti sa Sveučilišta u Splitu, na svoj pomoći i podršci u pripremi ovog teksta.