Jačanje „governancea“ za klimatsku akciju

Klimatski utjecaji
Nespecifični utjecaji
Sektori
Međusektorska kategorija

Opis

Governance“ (engl. koncept bez odgovarajućeg prijevoda u hrvatskom jeziku) čine odnosi među institucijama, procesi i običaji koji određuju kako se moć realizira, načini donošenja odluka o temama od javnog, ali i privatnog interesa te načini na koje građani i drugi akteri daju svoj glas. Drugim riječima, kraće – governance određuje tko ima moć, tko donosi odluke, kako ostali igrači postižu da se njihov glas čuje te kako se procjenjuju učinci provedenih odluka. (http://iog.ca/blog/defining‐governance) Tu pripadaju i izgradnja povjerenja, odnosa, podrška lokalne zajednice te realizacija dogovorenih planova i programa. Governance podrazumijeva i opipljive i neopipljive načine i procese potrebne da bi se odluke donosile i provodile. U svojoj srži, nju tako čine i razni odbori i savjeti jer se preko njih governance najlakše može povezati s upravljanjem. (PAP/RAC. 2019. The Governance of Coastal Wetlands in the Mediterranean – a Handbook. B. Shipman and Ž. Rajković. Split, Croatia)

Jačanje governancea za klimatsku akciju zadatak je koji nadmašuje upravljačke strukture neke države te traži široko društveno partnerstvo kako bi se moglo uspješno provesti. Razmjer i neizvjesnost izazova koje klimatske promjene donose zahtijevaju temeljitu transformaciju društva koja se može postići jedino mijenjanjem životnih stilova, vladavinom znanja, suradnjom i planiranjem te prihvaćanjem održivosti i otpornosti kao najvažnijih zajedničkih ciljeva. S obzirom na složenost izazova, vodeći partner u odgovoru treba biti znanost. U tom smislu, posebnu ulogu imaju sveučilišta i druge institucije proizvodnje znanja. Suradnja donositelja odluka sa znanstvenicima jedna je od ključnih premisa za uspjeh prilagodbe, kao i za borbu protiv klimatskih promjena. Kako je potrebna temeljita transformacija društva, potrebno je uključiti sve društvene segmente, kao i sve aktere, nositelje promjena. U ovako širokom partnerstvu od izuzetne je važnosti otvorenost, jasna komunikacija i transparentnost pri donošenju odluka.

Jačanje governancea za klimatsku akciju traži stvaranje tijela koja će se ovim zadacima primarno baviti. S ciljem odgovora na tu potrebu, predlažemo uspostavu mreže „Centara za klimatske akcije“. Ovi Centri trebali bi osigurati platformu za suradnju znanosti i donositelja odluka te ostvariti funkciju sidra koja će pomoći u osiguravanju kontinuiteta klimatske akcije i kod promjene političke vlasti. Postavljanje održivog razvoja kao glavnog smjera za planove prilagodbe i planove za smanjenje emisija nudi prioritetnu osovinu za izgradnju partnerstva.

U zemljama s usitnjenom lokalnom upravom poput Hrvatske i Italije odgovor na kompleksan izazov lokalne prilagodbe na klimatske promjene još je teži. Male općine uglavnom nemaju kapacitete za ovako složene zadatke; nemaju sveučilište, a često ni druge institucije proizvodnje znanja na svom području. Time je solidarnost i posredovanje velikih gradova te regionalna razina (županije u Hrvatskoj, regije u Italiji) od presudne važnosti. Na toj razini trebalo bi pomagati i koordinirati aktivnosti brojnih lokalnih uprava, tada bi to bila i optimalna razina za osnivanje „Centara za klimatsku akciju“. Svi Centri bili bi umreženi u okviru jedne države, gdje bi se koordinacija očekivala i s nacionalne razine, dok bi kroz kanale znanosti suradnja trebala biti osigurana i s međunarodnom znanstvenom zajednicom. 

U prvom redu, ovakvi centri trebali bi predvoditi pripremu i provedbu strategija, planova i programa za klimatsku akciju (prilagodbu i smanjenje emisija). Osim toga, trebali bi se baviti i ostalim sastavnicama governancea, kao što su stvaranje povoljnih uvjeta za prilagodbu te svih drugih komponenata governancea.

Inicijalna slika zadataka „Centara za klimatske akcije” je sljedeća:

  • uspostava formalne i stalne suradnje između donositelja odluka i sveučilišta i drugih ustanova proizvodnje znanja po pitanjima klimatske akcije na razini regije;
  • priprema regionalnih ulaznih klimatoloških podataka, informacija, indikatora i scenarija za izradu lokalnih i regionalnih strategija, planova i programa klimatske akcije;
  • podrška gradovima i općinama regije u pripremi lokalnih strategija, planova, programa i projekata za klimatsku akciju;
  • kontinuirano praćenje procesa uzrokovanih klimatskim promjenama na regionalnoj razini;
  • kontinuirano praćenje i analiza djelatnosti, tehnologija i ponašanja koja najviše doprinose klimatskim promjenama te analiza i političko-gospodarska afirmacija djelatnosti, tehnologija i ponašanja koja doprinose smanjenju ispuštanja stakleničkih plinova;
  • kontinuirano praćenje i analiza lokalnih rizika i ranjivosti od klimatskih promjena i mogućih posljedičnih ekoloških ugroza te podrška uspostavi sustava ranog uzbunjivanja;
  • rješavanje izazova nastalih klimatskim promjenama koji se ne mogu riješiti u okvirima gradova;
  • osiguravanje preporuka i savjeta za različite ekonomske djelatnosti (poljoprivredu, građevinu, i drugo), grupacije stanovništva te druge rizike klimatske nesigurnosti.   

Osnivanje ovakvih „Centara klimatske akcije“ socijetalna je mjera inoviranja modela governancea. Alternativa ovakvim centrima tijela su poput vijeća, odbora, radnih grupa ili sl. koja bi također mogla obavljati ovakvu funkciju, pri čemu bi njihova uspješnost ovisila o nadležnostima, sposobnostima i predanosti članova.

Troškovi i koristi

Za procjenu dobrobiti od uspostave ovakve mreže regionalnih “Centara klimatske akcije” za obalne i kontinentalne regije u državi, u našem slučaju u Italiji i Hrvatskoj, potrebno je razumjeti rizike koje nam klimatske promjene donose. Europski projekt PESETA III prikazao je jasnu podjelu sjever-jug u pogledu tereta klimatskih promjena, pri čemu će južne zemlje biti teže pogođene. Obalne poplave prepoznate su kao neke od ključnih posljedica globalnog zagrijavanja. Rizik od obalnih poplava porast će u svim obalnim zemljama EU-a, s Italijom na trećem mjestu. Što se tiče Hrvatske, gubici od poplava krajem stoljeća mogli bi doseći i do 1,8% GDP-a, što je šesti najveći udjel među zemljama EU-a (PESETA, 2020.).

Za prilagodbu, a i za smanjenje emisija, potrebna je velika ambicija i veliko znanje. Dakle, potrebni su odgovarajući kadrovi kojima će ovi zadaci biti prioritet. U trenutnoj organizaciji upravljanja, klimatska akcija zadatak je za koji su zaduženi svi, bez precizno utvrđenih odgovornosti. Da bi se ostvario stvarni napredak na polju klimatske akcije potrebno je ovlastiti i zadužiti tijela kojima će predvođenje i koordinacija aktivnosti vezanih za klimu biti osnovni posao. Koordiniranu i efikasnu akciju lakše ćemo postizati u situaciji u kojoj su zadaci, ali i kompetencije i znanja jasno organizirani, nego što je to slučaj kod fragmentirane i nejasne podjele zadaća.

Kroz peticije, znanstvena zajednica iskazala je svijest o važnosti jačeg i boljeg uključivanja znanstvenika u odlučivanje vezano za klimatsku akciju. U nekim zemljama postoje institucionalizirani oblici pružanja podrške znanstvenika procesu prilagodbe, bilo da su organizirani od regionalne vlade (vidi slučaj iz prakse – regija Emilia Romagna) ili u obliku „Regionalnih centara za klimatsku akciju“ CARO) u Irskoj. Ovakvi Centri za klimatsku akciju bili bi platforma za tu svrhu. Mogle bi ih definirati i postojeće upravljačko-znanstvene strukture, pri čemu bi odabrani kadrovi s obje strane trebali biti oni koji su za ovakve zadatke najjače motivirani i najbolje kvalificirani.

Stvaranje ovih novih tijela governancea treba uključiti i kroz nacionalnu razinu, npr. predlaganjem osnivanja te koordinacijom ovakvih Centara u nacionalnim ili regionalnim planovima prilagodbe. Kako je nacionalna razina uglavnom udaljena od konkretnih ugroza, rizika i ranjivosti na terenu, ona i nije najprimjerenija za pružanje znanstvene podrške te za pokretanje klimatske akcije. Lokalna razina, s druge strane, s obzirom na toliku usitnjenost, često je ekonomski, financijski i kadrovski preslaba za organiziranje učinkovitog djelovanja i akcija na terenu. Osim toga, brojne klimatske akcije zbog svoje kompleksnosti traže koordinaciju između više susjednih lokalnih jedinica. Napokon, moguće je unaprijediti učinkovitost ako bi se proces pripreme i provedbe predvidio na način da se lako provodi bilo za jedan grad ili općinu, ili za više njih zajedno. U takvoj podjeli zadataka, stručna tijela, bilo da su netom kreirana ili da se radi o vodećim postojećim administracijama, mogu biti vrijedno rješenje za pružanje podrške kod planiranja te kod primjene i praćenja manjim gradovima u regiji. Troškove uspostavljanja ovih centara dijelili bi proračuni gradova/općina,   provincija/županija/regija s državnim proračunom. Centri bi kroz suradnju sa sveučilištima i poduzetničkim sektorom radili na projektnoj razini te bi u tom smislu dobar dio sredstava mogli angažirati kroz javno-privatno partnerstvo. Napokon, dio financiranja može se osigurati iz europskih fondova, kao i od drugih međunarodnih donatora. Kako bi se projekti radili za korist lokalnih zajednica, očekivalo bi se i direktno financiranje građana (crowdfunding) te građanske inicijative u području znanosti (citizen science). 

Vrijeme provedbe i vijek trajanja

„Centri klimatske akcije” ovoga tipa moderna su, nova, neophodna i složena, ali ne nužno i skupa investicija. Razložno je smatrati da bi se u punini svoje opremljenosti i inicijalnog učinkovitog djelovanja mogli osnovati za 3 godine ili otprilike 1000 dana. 

Ako bi se gradovi i regije odlučili za neka druga tijela, poput vijeća ili odbora, u tom je slučaju vrijeme uspostave bitno kraće, no uglavnom su i ovlasti ograničenije.  

Temeljni uzroci klimatskih promjena, kao i međunarodni politički dogovori, unatoč jasnim znanstvenim upozorenjima, zasad ne daju rezultate. Sve manje vremena ostaje kako za smanjenje emisija, tako i za prilagodbu. S vremenom, „Centri klimatske akcije” trebali bi smanjiti ukupne štete nastale od nevolja uzrokovanih klimatskim promjenama i učiniti naše regije otpornijima na klimatske promjene. To će biti dobra vijest za sve, jer će se klimatske promjene samo intenzivirati.

Izvor dodatnih informacija

Prijedlog je nastao na temelju iskustava i potreba Republike Hrvatske.

PAP/RAC. Coastal Resilience Handbook for the Adriatic. 2020